Nedjeljno je jutro, odspavala
sam maksimalnih sedam sati koliko sam si mogla priuštiti, popila jednu kavicu
jer ću drugu s njom, mojom prijom, obukla svoje najšire hlače i najudobnije cipele te krenula
van. Srele smo se i kaže ona meni – Danas,
mila moja, idemo u shopping, Rekoše da je shopping najbolja terapija i da je
jeftiniji od psihijatra.
Osmjehnula sam se, sjela u
auto i dovezla nas do prvog trgovačkog centra. Laganom pričom i poslije još
jedne kavice, našle smo se u meni omiljenom butiku. Lutala sam od police do
police, a one me gledala iz prikrajka.
Ovako neutješnoj, samoj, ostavljenoj i u ljubavi izgubljenoj, ništa mi se nije
svidjelo. Nova i stara kolekcija djelovale su isto. Sve bez veze, šareno ili
jednobojno. Ništa za moj ukus.
Uhvatila me za ruku i rekla –
Ideš u kabinu, ovo je za njega, nije za
tebe. Njemu trebaš biti najljepša i vratiti se u tračnice. Vrati se u život,
život je pred tobom. Onaj konj nije za tebe.
Bila sam primorana iz svojih
širokih hlača ući u usku i kratku haljinu te obuti najdublje čizme koje sam
vidjela u svom životu. Prvo sam se smijala, jer je odraz u zrcalu prikazivao
neku drugu, zgodnu ženu. To nisam ja.
Sjela sam. Nespretno
prekrižila noge, spustila glavu i pustila posljednju suza za njega, za konja.
Visoke sam potpetice nosila
samo za njega, a svi ostali su me viđali u udobnim anatomskim baletankama. Čipku
i svilu sam kupovala samo za njega, a svi ostali su mislili kako nosim
grudnjake svoje pokojne bake. Za tog sam konja uvijek htjela biti najljepša, a
nikad za sebe, nikad za druge.
On, taj netko, drugi, treba ući u moj život, a ja uporno prolongiram ulazak.
Mijenjam ključeve na svim ključanicama, bježim od sebe, od onoga što će mi
donijeti zadovoljstvo. On je taj koji će ovu napaćenu djevojčicu gledati kao
ženu, pravu ženu, kao stvorenje kojemu se divi i koje želi pored sebe. On će,
nadam se, biti onaj koji me neće ostavljati na marginama svake pjesme, već će u
tamo ponekom pijanstvu otpjevati pjesmu za mene.
Fotkaj se i divi se sama sebi. To si ti, dobra ženo.
Ženstvena si, izađi iz svoje ljušture i pronađi sebe, vikala je na sred trgovine moja Lela.
Bilo mi je tako neugodno,
crvenila sam se kao djevojčica koju su uhvatili kako u spomenar upisuje ime
svoje prve ljubavi.
Vjerojatno sam tek sad počela
odrastati, u ovim godinama kad drugi djecu odgajaju, u vrijeme kad bih trebala
čvrsto stajati na zemlji. Vjerojatno sam tek sad oživjela, poslije njega.
To je, znači, taj novi
početak. To je moj novi život.
Kupila sam te čizme i haljinu,
iskesala posljednje novce iz novčanika, ali i s osmijehom izašla iz trgovačkog
centra.
Danas je cijeli svijet pod
mojim nogama.
Sretna sam.
Nemam ni marku u novčaniku, ali imam najveći osmijeh na licu.
Istina je, izgubiš jedno da
bi dobio drugo.
Ja sam dobila – novi život.
Bogu hvala na prijateljima,
novim čizmama i kratkoj haljini.
|