Neki dan sam sjedila i sama
sa sobom razgovarala o ljubavi, životu, uspjesima i padovima, braku te vezama.
Kroz glavu su mi prošle desetine imena djevojaka koje se nikad nisu udale i
isti broj muškaraca koji se nikad nisu ženili. Je li i moj grad
"ostario"? Jesu li se ljudi uplašili obvezivanja i obećanja?
Ivanka, Marna, Selma, Nataša,
Jadranka, Jasna, Sandra, Maja i mnoge druge, danas su bez ikoga. Rade od devet
do pet, popiju kavicu poslije posla i idu kući pratiti istočnjačke serije o
sretnim brakovima i ljubavi. U krevet legnu prije ponoći, jer im u prilog ne
idu neispavane noći, a ujutro se bude dva sata ranije kako bi se fenirale,
našminkale i spremile za posao. I tako od ponedjeljka do petka.
Subotom će, bez izlike, na
zajedničku kavicu u lokalni restorančić i ispremetati sve brakove svojih bivših
prijateljica, a onda će otići u samoću svog doma i glačati rublje za nadolazeći
tjedan. Ne, nema kod njih muških košulja, jer one su se odlučile biti same. Kod
njih nema niti piva u hladnjaku, slanine u zamrzivaču ili grickalica na stolu.
One su se zavjetovale na čistoću i besprijekornost ovozemaljskog života.
Moja se aura nikako ne uklapa
u njihove okvire. Ja sam buntovna, pijem pivo i rado gužvam muške košulje. Moja
je riječ izravna i oštra, ponekad i uvrijedim, ali nikad ne krijem ono što
želim reći.
U mom je životu bilo
muškaraca, ljubavi i tuge. Bilo je jutara bez frizure, umazanih kaputa i
neočišćenih cipela. Bit će ih još, sigurna sam.
Zato me i ne zovu na njihove
subotnje seanse (koje mi ne nedostaju, uopće).
Vjerojatno sam i jedna od
njihovih tema; punih me usta mogu spominjati i čuditi kako sam se odlučila
odvojiti od začaranog kruga neudanih žena. Takva sam i ne želim se mijenjati.
Oduvijek sam vjerovala u
ljubav, nevidljivu povezanost dvoje ljudi; neupitno ostala samostalna i
bezbrižna subotom ujutro i nedjeljom poslijepodne.
Nisam se prestala nadati i
iščekivati, nikad to i neću, jer u svom životu ne brojim godine i ne slažem
muškarce na kamaru; ja se u životu trudim živjeti i uživati, ne uništiti tuđe
iluzije o sreći, aluzije o životu i nadu u bolje sutra.
Kod mene je jučer ostalo u
prošlosti i neće isplivati u sadašnjost.
Osmijeh ne prodajem ni pod koju cijenu, a ljubav ne kupujem na rasprodajama.
Moje je srce oduvijek imalo kome pripadati i nikad se neće posramiti toga pred
nekoliko lokalnih udavača kojima ljubomora progovara iz svake riječi.
Moj život ne mrzi tuđe živote, jer jednostavno nemam vremena za takva sranja.
I dok se neženje i udavače
zagledaju s različitih krajeva kafane, moja malenkost će zauzeti mjesto na
sredini, vjetrometini njihovih pogleda, naručiti kriglu piva, zapaliti cigaretu
i namignuti mlađahnom barmenu.
A onda neka priča počne, jer
kakva je to žena o kojoj udavače ne tračaju i koja neženjama nije dolazila u
san?!
Dok se udavače zgražaju
gledajući u moj dekolte i neženje prepiru oko toga koga sam prvog pozdravila
ulazeći u kafanu, stiglo mi je još jedno pivo. Ovaj put me počastio stariji
brat barmena kojemu sam maloprije uputila osmijeh. Uzimam cigaretu, nabacujem
osmijeh, a on u maniru holivudskog zavodnika prilazi s upaljačem i sjeda pokraj
mene.
Noć je počela.
Zavadi, pa vladaj! |