Nismo više mladi. Tri riječi
koje lome nadobudne snove. Moje su grudi zaratile s gravitacijom, a tvoje ruke
više nisu tako nježne kako su bile. Volim mekoću tvog bojlera kad na njega
naslonim glavu dok ležimo ispred televizora. Uživam te gledati kako se
mijenjaš, sazrijevaš, stariš, iz mladića transformiraš u muškarca.
Koža na mom vratu pokazuje
koliko godina nosim na leđima i ne skrivam to. Svaka od tih godina ima svoje
uspomene, drage ljude koji su bili tu, pa čak i one ružne sitnice koje su dio
života. Priznajem, rado bih da smo onoga utorka zaustavili vrijeme i zauvijek
ostali zajedno u tom trenutku sreće. No, kako bih onda znala voliš li više
jetrenu od čajne paštete i kako bih znala što te nasmije u zimskom jutru? Ne
bih osjetila tvoje uspone i padove, a niti vidjela kako si se iz buntovnog
mladića pretvorio u najmarkantnijeg muškarca kojeg moje srce voli.
Godine će proći, koža dobiti
staračke pjege, dobar san će nam postati važniji od dobrog seksa u subotnje
jutro. I neka će.
Sjećanja će ostati za nedjeljne
večeri i sate koje budemo provodili sjedeći u redu da izvadimo nalaze krvi.
Ostvario si sve moje snove.
Znala sam da će tako biti još onoga dana kad smo spavali na dva odvojena
kreveta na Bjelašnici. Ne pitaj me kako, ali sam jednostavno znala da si ti onaj
koji će ispuniti sve praznine u mom životu. Tad sam odlučila boriti se za svaki
dan s tobom, za svaku svađu i ružnu riječ, za sve neprospavane noći i nasmijana
jutra, za sve pogužvane posteljine i dosadne alarme radnim danom, za nas.
Voljela sam te i onda kad si
me tjerao od sebe, kad si tražio razloge za kraj, onda kad si satima zvonio na
moja vrata i stajao na kiši. Volim te i danas kad se boriš sam sa sobom, pa čak
i tad kad misliš da te ne volim. Još samo da to sve izgovorim.
Vrijeme leti, više nismo
djeca. Ostarili smo, mili moj.
I neka smo.
Baš nam lijepo stoje ove zajedničke godine, zar ne?
Zar misliš da te mogu voljeti
manje?
Zar te mogu voljeti više?
Moj Superman je osijedio i ja
to vidim.
I ja to volim.
Cvjetnica je i prvi put u
životu da nisam posjetila grobove najmilijih. Život me natjerao da se brinem za
sebe onda kad sam najviše vremena izdvajala za druge. Ovo mi je velika opomena
i škola za sva vremena…
Majci sam znala prigovoriti
za domaći kruh od jučer, ne bih ga jela i tražila bih da napravi prženice ili
livaču. A gle mene danas, jedem kruh od petka…
Ne znam puno dobrih ljudi. Nažalost, svakim ih je danom sve
manje. Ovu nekolicinu koju ima uz sebe teško je obeshrabriti i zaustaviti. Voljela
bih da, jednog dana, upravo to netko napiše za mene – dobar je čovjek…
Znaš, egoistična sam ovih
dana. Dok su svi govorili o nesrećama u svijetu, terorizmu i napadima, ja sam
samo vidjela tebe. Ja sam samo željela tebe. Ja sam samo o tebi razmišljala...
Danas je bio
divan dan u mom gradu. Sjela sam na terasu, uživala u sunčanom jutru, popila
kavicu i čekala da se priroda probudi. Pokušavala sam se, onako mi došlo,
sjetiti gdje sam bila i što sam radila prošle godine na ovaj dan. Nisam
uspjela…
Nemoj mi, molim te, nikad
napisati da ti falim ako to zaista ne misliš. Nemoj me bombardirati ispranim
tezama i poštapalicama, jer smo oboje odrasle osobe koje jako dobro znaju što
žele od svog života. Ne tražim slatkorječive laži, jer sam pola života
potrošila vjerujući u njih. Budi iskren. Vjerujem ti...
Sigurno je sportski duh
pokvario idilu naše utakmice i donio ozljedu najjačem igraču. Što ćemo sad? Mogu li se popraviti
promašene prilike i ponoviti protraćeni bodovi? Pa, utakmica je odigrana bez sudaca i sumnja se na neregularnosti. Dakle,
igramo iznova...
Nisu sve ljubavi iste. Neke
nas bole, druge uveseljavaju, a treće, kao ova moja, ne odaju ništa. Upravo kad
pomislim kako sam uspjela odgonetnuti prirodu njegovog smješka, on se namršti i
počne govoriti o poslu...
Ti i ja nikada nismo pratili te neke bjelosvjetske
datume i nismo se zamarali time što drugi rade, kako ih proslavljaju i jesu li
sretni zbog toga. Živjeli smo svoje živote daleko od svih, a ipak tako blizu
jedno drugome…
Nisu to pokloni, skupocjeni
izleti ili raskošne večere. Odnosno, možda i jesu za neke žene, ali zapravo i
one same sebe lažu. Lažu i "svoje" muškarce...
Do prije neki dan sam bila
ljuta na sve koji su otišli iz Novog Travnika, na svu moju raju koja je otišla
trbuhom za kruhom. Govorila sam im kako su se predali bez bitke i kako ovdje
ima budućnosti. Govorila sam kako trebamo ostati zajedno i pokazati sebi i
svijetu da nismo ostali u '92. Danas to sve bacam u vodu – doslovce…
Dvije
stijene koje su me donijele na svijet i odgojile. Dali najbolje od sebe za mene
i moje danas. Dvoje ljudi koji su tu oduvijek za mene, ali neće biti tu i zauvijek...
Biti ćeš moj Superman i onda
kad te druge ne budu htjele ni pogledati, onda kad ti trbuh bude smetao da
obuješ tenisice, kad ti se kosa prorijedi i kad obrve padnu preko očiju od
umora…
Vidjela sam ti u očima da si
pročitao sve što sam pisala prošloga tjedna. Znam da znaš koliko mi nedostaješ
svake sekunde kad nismo zajedno. Osjećam otkucaje tvoga srca na mojim leđima
svaki put kad me zagrliš i nježno ljubiš u vrat…
Ljubavi moja. Da, moja
ljubavi. Padao je snijeg prije neki dan i gledali smo ga s prozora. Ti si bio
na svom prozoru, a ja na svom. Čestitao se i Božić, ljubavi moja. Ti nisi
čestitao meni, a ja nisam čestitala tebi. Eh, ljubavi moja…
Točno se sjećam svog prvog
radnog dana u životu. Bila sam dijete, tek na svijet postala i bez trunke
životnog iskustva. Poštovala sam to kod sebe, ali i sve savjete te pomoći koje
su mi drugi davali. Neke sam usvajala, a neke kurtoazno ostavljala po strani.
Nisam bila ni slična onoj djeci koju sam proteklih desetak godinama imala na
obuci ili im pokušavala prenijeti svoje znanje…
Dragi moj, mene na društvenim mrežama nikada nisi vidio s napućenim usnama kao u kobile, s polugolom guzicom ili u kupaćem kostimu koji je minijatura svih minijatura. Ne, nije to zbog toga što se sramim vlastitog izgleda, već zbog toga što poštujem sebe, poštujem tebe…
Sve se mijenja. Jako rijetko
i tek ponekad nabolje. Tako i ljudi. Sve smo spremni učiniti za vlastitu
guzicu, ali ne razmišljamo o posljedicama po druge. I onda se čudimo, onda
ostajemo bez riječi kad drugi oko nas pate…
Volim gledati kako si
ustoličio pravog muškarca u sebi, pa počneš naglas razmišljati o zimnici i
blagdanskom stolu, povlačiti moju majicu da mi bubrezi ne nazebu i držati me za
ruku dok gledamo neki bezvezni film…
Bilo bi lijepo držati te za
ruku ispred groba Jima Morrisona, gledati ulične svirače na Piccadillyju, kušati
makedonski ajvar u restoranu koji gleda na spomenik Aleksandru Velikom i popiti
kavu na splitskoj rivi krišom gledajući kako uvlačiš dim cigarete…
Ti s
kojim bih uživala čitajući Prokletu avliju i Osmog povjerenika. Ti koji bi me
pokrio po bubrezima u hladnim bosanskim noćima. Ti kao potreba srca i ogrtač
oko duše….
Bole
godine, dani, sati, čak i sekunde. Bole prije i poslije suza. Bole jutra i bole
noći. Bole sve nade i sva čekanja... 
Ne ložim se na tu razliku u
godinama. Možeš biti stariji ili mlađi, meni je svejedno. Nemam problem s tim.
Ne lože me sitni hirovi. Mene vode veće sile, one koje me lijepe za tebe kao
magnet uz magnet…
Premalo cijenimo trenutke
koje provodimo s dragim osobama. Vječno smo nezadovoljni i tražimo skuplje,
kupujemo novije i bacamo staro. A život prolazi...
Bezobrazan, egoističan,
svjestan njezine ljubavi prema njemu, gladan njezine tuge, sretan kad je s
njom, nesretan kad nije željen…
Imam promjene raspoloženja
danas, a imala sam ih i jučer. Vjerojatno me to sve čeka i sutra, u još gorem
izdanju…
Imala je nekoliko velikih
ljubavi, ali nijednu sreću. Poslije svake bi ostajala u velikoj nesreći,
bunilu, neznanju, spremna na najgore moguće poteze. Spremna na očaj…
Sav taj teret na mojim leđima
nije bio težak onoga trenutka kad si rekao da možemo nas dvoje zajedno, možemo
dalje. Nestale su brige, slutnje, crne misli i ružne navike. Sve je nestalo.
Postojala je samo vjera u ljubav…
Mislim da ću otići. Ne, znam
da ću otići. Čim prije, daleko od svega. Ovako više ne ide, jednostavno ne ide…
Ja sam ti, dragi moj, pravi
„old school“. Klasični primjerak tatine kćerkice i mamine mezimice, srednje
dijete u obitelji, sve znam i sve želim, a ipak…
Od Božića do
Uskrsa, pa ljetovanja, pa plaća, njegov zagrljaj, poljubac. Predugo sam čekala
taj iskreni osmijeh i neumorna pikanja po nosu. Čekala i dočekala…
Povuku me tuga i ljubav prema
sebi, a one su negdje na dnu moga života. Bore se da ostanu tamo jer znaju koliko
su mi nesreće učinile posljednjih godina. Uništile su me, posule jadom, ogrnule
beznađem i ostavile da se koprcam kao muha u čaši limunade…
Trijezna mogu sebi objasniti zašto sam sretna s njim, ali pijanoj sebi
ne mogu ništa. Ta pijandura vidi samo tebe, ne reagira na prijateljske savjete,
ne brine o godinama koje je sprdila i ne smara se sramoćenjem dok tetura izlazeći
iz kafane…
Ne postoje pravila, određene
godine, horoskopski znak ili amajlija oko vrata. Postoji samo ono što nosiš u
sebi.
Ušuljao se, došao
nenajavljen, pojavio se kao kiša u žednoj Sahari, dobio mene i osvojio za sebe
osmijeh koji sam oduvijek čuvala samo za tebe. Sretna sam uz nekoga tko želi da
budem sretna…
Oduvijek
sam maštala da ćeš mi prići na ulici, nenajavljen, iznenaditi me, strasno
poljubiti, ne obazirati se na druge. Samo me poljubiti, bez najave, onako kako
si me ljubio u zimskim jutrima i ljetnim predvečerjima…
...
Ponekad si kao ostvarenje
najljepše želje, a ponekad kao najgora noćna mora. To si ti, takav se ne rađa
dva puta….
Dobro, nisam i neka nisam. Ne
patim zbog toga. Ne smeta mi moja velika stražnjica, kao niti činjenica da
nisam nosila ništa od odjeće označenom veličinom S ili XS. To nikad nisu bila
mjerila ljudskosti, jer duša nema broj. Dušu imaš ili nemaš…
Lažu svi koji kažu kako je
samoća njihov izbor. To je najgora moguća stvarnost koja zadesi čovjeka. Ne
može riba bez vode, ne može list bez stabla, ne može nebo bez zvijezda…
Sanjala sam da si rekao da
sam tvoja, samo tvoja. Probio si sve barikade, porušio sve predrasude, ostavio
strepnje i bol, došao i ostao. Tebe nikad nisam takvog sanjala. Došla sam u one
godine kad izrečeno nikad postane učinjeno nekad…
Jučer sam pročitala
svakojakih gluposti i mislim kako se i veliki Ivo Andrić okreće u grobu. Znam,
nisam ni ja Neruda, a daleko sam i od Selimovića, ali barem za sebe ne govorim
kako sam najbolja. Ne, daleko sam od toga. Ja sam samo jedna iz mase koja ne
želi bolovati od „Kim Kardashian sindroma“…
Nije bilo baš puno
ćevabdžinica u Novom Travniku i Travniku, ali ona jedna u kojoj se četvrtkom
čekalo na slobodno mjesto bila je Tenićeva. Tamo, odmah uz pijacu, kod
autobusnog stajališta…
Ne volim se pitati koliko još
godina imam za živjeti i kako ću u starosti, s kim ću se šetati parkom i hoću
li imati išta od mirovine za koju radim već više od dvadeset godina. Jedna sam
od onih koje se neumjereno plaše starosti i samoće. To je jedini strah kojega
se nikad nisam uspjela riješiti…
Svaki dan plačem zbog tebe.
Ne prestajem. Grcam u suzama kad sam sama i lomim se u javnosti. Suze više ne
mogu skriti niti na radnom mjestu, na kavi s prijateljima, u prodavaonici,
šetnji, vožnji. Sjebao si me, do kraja…
Nisam filmska kritičarka i
nemam pojma o tom poslu, ali znam da se filmovi snimaju radi publike i
gledateljstva, a ja sam sinoć bila oboje. Vjerujte mi, na pola sam filma htjela
ustati i napustiti polupraznu kino dvoranu. Htjela, ali nisam. Zaustavila me
prijateljica koja je sjedila pored mene i crvenila se zbog mojih postupaka…
U ovih
sam se mjesec dana nagledala ljubavnih sranja od filmova, isplakala litre suza
i nikad prežalila ono što vise ni sama ne znam što je... 
Moje prijateljice iz školskih
klupa svoju djecu šalju na fakultet, udaju i žene, čekaju unučiće. A ja još
uvijek sanjam o vlastitom djetetu. Ne mogu se više tješiti onom – Bog je tako
htio, to je moj križ…
Ne mogu izdvojiti dan u kojem
mi je bilo najteže bez njega. Svaki je dan podjednako težak. Svaki je dan
stvorio novi rascjep u mojoj duši…
Kao mala sam bezbrižno šetala
poljima i livadama pokraj roditeljske kuće, brala cvijeće na šumskim
proplancima Vilenice, skijala se putem „sa Slimena“ i jela ljutiku u proljeće,
lješnjake na kraju ljeta i susjedove kukuruze pred jesen…
Sa dvadeset sam mislila kako će moj život biti kompletno sređen dok ne napunim
četrdesetu. Razmišljala sam o tome kako imam dva desetljeća vremena za srediti
sebe, pronaći ljubav i biti sretna. Malo od toga se ostvarilo. Četrdesete su
moje nove dvadesete…
Hvala ti na svemu, na dobrim
i lošim danima, neprospavanim noćima i neispavanim jutrima. Pokazao si mi kako
se ponaša muškarac koji ne zna što hoće u životu i naučio me da od takvog ne
očekujem ništa….
Ljudi oko mene su naučili da
me ništa ne pitaju u danima kad slušam Coverdalea. Samo njegov glas može
ublažiti težinu tuge koja nastane kad tebe nestane…
U svakoj mojoj godini imaju
po dvije godine tebe. Svaka moja suza nosi dvije suze i svaka tuga grli dvije
tuge zbog tebe. Samo si mi osmijeh davao u minusu. Svega drugog je bilo i
previše…
Polovicom osnovnoškolskog
obrazovanja, bilo je to krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, htjela sam
biti slikarica. Iako su kist i ruka bili dva svijeta različita, dječje
maštarije su išle i dalje – htjela sam slikati stablo lipe koje je stajalo u
bašti ispred moje rodne kuće. I naslikala sam ga…
Sinoć gledam na nekom od
komercijalnih kanala kako Talijani promoviraju umijeće spravljanja tjestenine i
rezanaca. Digli su taj postupak do zvijezda, superlativima okovali kuhare koji
znaju sami izraditi tijesto…
Jedina želja, ona istinska i
najiskrenija, u ovoj se godini nije ostvarila. Htjela sam dijete, tvoje dijete,
naše dijete. Poželjela sam dio tebe za sebe – zauvijek. Nisam uspjela. Bog je
tako htio…
U pepeljari je, kao prvi
jutarnji podsjetnik, ostao čik cigarete. Soba miriše na duhan i kupinovo vino.
Vjetar gura zavjesu na prozorskom oknu, a spuštene rolete ne puštaju svjetlost
unutra. Jutro nas je odlučilo malo pričekati…
On nije samo moj. Ja nisam samo njegova. Točka. Nema se što dalje reći. Rečenice
koje obaraju svaku nadu i ubijaju sve ideale. Nema žene koja to nije doživjela.
Pitanje je samo koliko nas to želi priznati…
Ti si manijak, kreten,
bezobrazna budala, egoistični tip, neformalni metro i formalni muškarac; ti si
sve ono što trebam u svom životu. Trebam, želim, volim, čuvam, pazim, grlim,
ljubim…
Poljubac pred odlazak, nada u neko bolje sutra i duša puna smiraja.
Sretnom me učiniš na mnoge načine, a za njih treba tako malo truda, jako malo
truda. Pitaš – zašto me trpiš ovakvog? Odgovaram – zato jer to želim…
Postoje dani s osmijehom i
dani bez osmijeha. Dani kad smo sretni i dani kad nismo sretni. Noći koje
dijelimo i one koje nikada dijelili nismo. Niti ćemo. Ikad. To je život. Moj, njegov, naš
život. A život dijelimo, da....
Jedva sam otvorila oči ovoga
jutra. Buđenje mi nikad nije bilo jača strana. Čak sam i kao dijete preskakala
doručak prije škole, a samo kako bih spavala pola sata dulje…
Kako izmjeriti ljubav i je li
to uopće moguće? Zna li žena kojeg je muškarca voljela više, a kojeg manje?
Postoje li parametri ljubavi i zašto su sve velike ljubavi tužne? Mislim kako
su bajke napisane samo zato jer se netko, kao i ja, potpuno razočarao u
ljubavi…
Zamislite scenu u kojoj vam vaš muškarac dolazi
odjeven samo u vaš grudnjak. Na prvu mi je došlo da prasnem od smijeha i
dragosti, a onda sam progutala pljuvačku i počela s monologom...
Te sam '92. nemalo puta u školu
išla pješice, preko Slimena, od Stojkovića do Travnika. Bila sam presretna jer
sam u jesen 1991. krenula u prvi razred poznate Travničke gimnazije, kao prva
generacija ove upravo tad obnovljene ustanove….
Sjednem tako, dok je još
toplih predvečerja, na svoj balkon i brojim. U zgradi preko puta moje na tri kata
se, već mjesecima, ne pale svjetla noću. Ispred je poluprazan parking na kojemu
je, prošle godine u ovo vrijeme, bilo nemoguće naći parkirno mjesto…
Kažu da ljubav prolazi. Kažu
i da ljubav ne postoji! 
Mislila sam kako to nikad neću doživjeti, iako sam
se iskreno i potajno nadala da će jednog dana promijeniti mišljenje, a
istodobno se plašeći kakav će biti kad se promijeni u tom smjeru…
Nisu to pokloni, skupocjeni
izleti ili raskošne večere. Odnosno, možda i jesu za neke žene, ali zapravo i
one same sebe lažu. Lažu i "svoje" muškarce...
Puno toga nas označava kao
osobu, jedinku, kao čovjeka. Najmanje se u to mogu i trebaju uvrstiti mjesto
rođenja i ona stavka o nacionalnoj pripadnosti. Nažalost, te se stavke najviše
„gledaju“ i drugi u njih upiru prstom kao dijete koje želi najskuplju igračku u
prodavaonici…
Ima taj jedan muškarac koji
je moj, a nikako da bude moj. I ja sam njegova, ali nikako da budem njegova.
Oprečne situacije u usranim uvjetima života dovele su nas do toga da se gledamo
iz daljine i lažemo kako će sutra biti bolje. Jučer smo se nadali, danas
pokušavamo, a što ćemo sutra – odustati ili naći novi način na koji ćemo se
lagati…
Sve što sam starija sve manje
vremena i strpljenja imam za ljude koji ne znaju što žele od svog života.
Ponajmanje se družim s onima koji uvijek gledaju dva kraja konopa i nikako se
odlučiti koji je bolji, a i iskrena da budem, nije mi do pametovanja i
savjetovanja. Živim svoj život, a ne tuđi…
Kao curica, koja je vjerovala
da će postati princeza čim odraste, vjerovala sam i kako ću sa napunjenih 30
godina imati svoju obitelj, troje djece i muža koji me voli. Kako sam odrastala
gubio se ideal o princezama, a želja za brakom je postajala sve slabija, Zašto?
Pa, vjerujem upravo zato jer sam oko sebe vidjela toliko nevjera, preljuba i
lažnih ljubavi…
Dugo, ma i previše, godina je
trebalo da dočekam jutro u tvom krevetu, da mi poželiš dobar dan poljupcima i
mirisom svježe skuhane kave. Lagala bih kad bih rekla da sam ikad ranije popila
ukusniju kavu…
Puno sam želja imala u svom
životu i velika se većina nije ostvarila. Isprva sam bila nesretna zbog toga,
ali danas na to gledam s blagoslovom. Vjerojatno bi se ostvarile da su trebale…
Da mi je samo znati koja je
to formula napisana, a da djeluje u sretnim ljubavima? Postoje li bezuvjetne
ljubavi i znamo li mi uopće živjeti ljubav onakvu kakvu nam serviraju u
ljubavnim romanima i američkim sranjima od romantičnih komedija…
Ne, on nema ništa od onoga
što sam tražila u muškarcu. Nema osnovnu kulturu, respekt prema suprotnom
spolu, nije rječit i u životu mu je važan samo novac. Koga sam to poljubila –
Casanovu ili Gargamela? Toliko čekanja i na kraju takav ispad. To mogu samo ja…
Ne čuje moj muškarac kad mu
pogledom govorim koliko sam sretna jer me upravo večeras zagrlio tako jako da
mi je počupao i nekoliko vlasi kose. Ne čuje ni kad noću podignem glavu kako
bih se uvjerila da je ipak pokraj mene, ne osjeti kad ga poljubim u rame i
pomirišem kožu da lakše usnim…
Riječ tako kratka, ali ipak
toliko opisna da joj ne trebaju nikakva pojašnjenja. Dođe, prođe i završi. To je
kraj…
Na mom su balkonu dvije
stolice, dva mjesta, za nju i njega, za tebe i mene, za nas. Stoje prazne i
kupe prašinu. Čekaju da ih prigrle dvije duše kojima su namijenjene. Prašina ih
neumoljivo, iz dana u dan, dodiruje i prekriva, a ja ih otkrivam i čistim,
spremam za nas, ne odustajem…
Jedino čega se plašim u svome
životu je samoća. Ona beznadnost i nemoć koja te utapa između četiri zida, bez
tvog zagrljaja i bez nade u bolje sutra. Samoća je prokletstvo koje sami sebi
namećemo…
Ima tih dana kad me život
podsjeti koliko sam nemoćna prema svemu što se dešava oko mene, koliko ne mogu
utjecati na to hoću li se sutra probuditi ili ne, što će se dogoditi kad
napravim sljedeći korak na stepenicama ili kako će mi jutro započeti…
Svuda oko mene buja
nacionalizam, produbljuje se jaz međ' imenima i stvaraju se granice tamo gdje
ih nikad nije bilo. Neki dan sam na jednoj od društvenih mreža naišla na
fotografiju mladih Mostaraca, iz sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, kako u
VW kombiju mostarskih registarskih pločica odlaze na ljetovanje u Crnu Goru –
samo je vozač imao vozačku dozvolu, ostali su dokumenta čuvali u najdonjoj
ladici komode u dnevnoj sobi…
Čini mi se kako sam oduvijek
prvo izgovarala negaciju na sve o čemu se ikad pričalo, o svemu što se
predlagalo i oko onoga što sam zapravo željela. Negativne su mi bile misli,
osjećaji, poimanja stvarnosti i izgovorene riječi. Svako od njih je, zapravo,
bila nevjerojatna afirmacija koja se nikako nije mogla izustiti bez negacije…
Do kad ćeš tako i zašto me ne
pustiš da te prebolim, zaboravim i odem? Tvoju sam odluku o odlasku
ispoštovala, beskompromisno, na svu svoju štetu i uz neizmjernu bol. Nisam se
javljala, nisam te tražila, nisam živjela…
Možda je bolje upitati se je li to greška ili nije?
Što bi, zapravo, po definiciji bila greška? Rječnik kaže kako je greška nešto što je učinjeno bez namjere, u brzini, slučajno. Pa, otkud
nam onda pravo osuđivati tuđe greške, pogrešne poteze, omaške, trenutke... 
Staviti sve u dvije ili tri
riječi, jer je samo tako fer i prijateljski. Prijateljstvo se može mjeriti u te
tri riječi – voliš ili ne voliš?! Prijatelja moraš voljeti, jer kako ne voljeti
nekoga tko ti je prijatelj; onda niste prijatelji, onda tu nema iskrenosti,
onda tu padaju zvijezde…
Godine te nauče živjeti s greškama i ispravljati ih
na način na koji želiš ti, a ne kako odgovara drugima. Naučiš voljeti iz srca i
naučiš voljeti bez srca. Godine su donijele sve ono što su trebale donijeti i
ne bih se mijenjala ni za što na svijetu, jer su moje i ja sam ih tako živjela…
Danas je Uskrs. Toliko ljudi
oko mene, toliko dobrih duša, a ja sama. Ne mogu se nikako oduprijeti tom
osjećaju koji me izjeda iznutra…
Danas, prvi put, u dubini svoje duše osjećam da je
kraj, onaj pravi i nezaustavljivi; jedan i jedini, onaj koji nas zauvijek
razdvaja. Jučer sam još htjela tvoje ruke na mom licu, gledati te dok spavaš
pokraj mene, prebirala sam snove i stvarnost…
Danas se prisjećam kako si me ljubio i koliko volio u
besanim noćima našeg malog gnijezda, slike lagano nestaju iz sjećanja; sve se
doima tako dalekim i nestvarnim. Pitam se koliko će daleko izgledati sutra kad
uistinu odem daleko od tebe…
Ne trebaš ti biti sa mnom da bi ona osjetila koliko
si moj. Dok te ona grli i ljubi, privija se uz tebe dobro ispraksiranim zagrljajima,
ti misliš na mene. Svaka žena to osjeti, pa osjeti i ona. No, ne sluti, jadna, koliko
mene ima u tebi i neće nikada ni znati, jer ona je htjela samo figuru, a ja sam
te imala kao čovjeka… 
On me je naučio voziti auto, držao na svojim cipelama dok
sam pokušavala svladavati prve plesne korake, ispunio svaku želju koju sam
imala i nikad se nije bunio kad sam donosila nesuvisle odluke u svom životu.
Bio je i ostao jedini muškarac koji me istinski voli i onda kad pravim budalu
od sebe…
Moje su misli samo moje, upravo kako i osjećaji.
Ako ja volim tebe, zašto to nekom trećem smeta? Zašto se taj netko uopće pita
zašto te volim poslije svega? Zar se netko izvan našeg dvojca može osjećati kao
mi? Kako se usudi, bio tko, komentirati moju ljubav, moje osjećaje, moje misli,
a ne želi izustiti svoje? Moji osjećaji nikad nisu bili tajna i nikad neće
imati oznaku „strogo povjerljivo“….
Kako muškarac koji ne voli ženu s kojom dijeli život ima
hrabrosti govoriti o meni, o tebi, o nama koji smo sve podredili ovo napaćenoj
ljubavi? Otkud mu pravo blatiti moje ime i moju ljubav, suditi o mojim
postupcima i opravdavati tvoje? Zar on uopće zna što znači boriti se za ljubav
nekoga s kim želiš voljeti i živjeti…
Otkako znam za sebe govorim kako ne želim biti ovisna o
nekom muškarcu, kako sam dovoljno pametna i snalažljiva da sama sebi osiguram
život. Sve se tako i posložilo, prošla sam, mogu slobodno reći, pola svog
životnog vijeka, a ne sramim se nijedne jedine sekunde bilo čega što sam ikad
učinila. Žalim samo za onim što nisam imala snage učiniti…
Gdje da odem, a da tebe ne nosim u sebi? Nema tog mjesta na
svijetu na koje bih mogla otići, nema mjesta gdje nisam bila, a da tebe nisam
nosila u sebi. Bio si sa mnom na ulicama Bukurešta, razgledavao Rembrandtove
slike u Londonu, gledao u Neretvu sa Starog mosta, pio kavu na Bačvicama i
šetao ulicama Skoplja. Uvijek si uz mene, u meni, sa mnom…
Nebrojeno puta sam zamišljala trenutak u kojem mi se vraćaš,
želiš me zagrliti, doći do moje prazne sobe i šaputati mi na uho koliko sam ti
nedostajala. Mjesecima sam sanjala kako se budim uz tebe, a budila bih se sama.
Jutrima sam ležala u krevetu i gledala praznu postelju…
